Kad me ljudi pitaju kako sam uopće završio u mikrobilju i jestivom cvijeću, obično se duboko zamislim jer je cijela priča zapravo skup manjih koraka koji su se spontano povezali. Prvi znakovi covida pojavili su se otprilike u isto vrijeme kad sam odlučio prestati s uzgojem češnjaka. To je bila odluka koja se već neko vrijeme kuhala, jer su sezone bile sve nepredvidive, ulaganja su rasla, a ja sam sve jasnije osjećao da me taj dio poljoprivrede ne privlači dovoljno da nastavim još godinama. U tom razdoblju počeo sam ozbiljnije istraživati mikrobilje i jestivo cvijeće; nešto mi je u tome jednostavno kliknulo — preciznost, čistoća procesa, mogućnost da radim male, ali vrijedne proizvode i da razvijam vlastite metode.
Prije nego što je lockdown stupio na snagu, uspio sam ostvariti prve kontakte s nekoliko restorana koji su odmah prepoznali potencijal proizvoda. Tada još nisam imao sve posloženo, ali imao sam dovoljno vjere da pretpostavim da je to smjer koji ima smisla. Kad je napokon došlo zatvaranje i sve je stalo, mnogi su doživjeli taj period kao pauzu, a ja sam ga iskoristio kao priliku da do kraja posložim sustav. Tih mjeseci u tišini i bez pritiska vodio sam nekakvu malu osobnu “školu” mikrobilja — testirao sam rasvjetu, ventilaciju, protok zraka, načine sjetve, supstrate, gustoće sijanja, sve što je moglo biti bolje, pokušao sam poboljšati. Bilo je to razdoblje u kojem se iz ideje polako formirao skalabilan plan.
Jedan od ključnih trenutaka bio je trenutak kad sam shvatio da ručna sjetva jednostavno neće biti dugoročno održiva. Mikrobilje traži ritam i preciznost, a restorani konstantu i ako želiš raditi sa ozbiljnim količinama, moraš automatski razmišljati i o automatizaciji. Iako nisam inženjer, prirodno me vuklo prema tehničkim rješenjima, pa sam se malo po malo uvalio u svijet elektronike, 3D printanja i CNC strojeva. Nije išlo glatko — daleko od toga — ali kroz pokušaje, pogreške i učenje uspio sam složiti svoju prvu sijačicu koja je donijela potpuno novu razinu organizacije u posao.
Kako su se stvari otvarale nakon lockdowna, restorani s kojima sam ranije bio u kontaktu javili su se natrag i odjednom se moj mali projekt počeo pretvarati u posao koji danas opskrbljuje velik broj kuhinja širom Istre. Nije bio to neki glamurozni početak; jednostavno, korak po korak, svaki tjedan malo bolji od prethodnog, i s vremenom se sve posložilo u stabilan ritam. Najbolji dio je što posao spaja sve ono što mi prirodno odgovara — preciznost, kreativnost, rad s biljkama, ali i tehnološku stranu koja me oduvijek privlačila.
Danas Montonese funkcionira jednostavno i organizirano, baš kako volim. Sistem je stabilan, proizvod predvidljiv i kvalitetan, a ja stalno radim na tome da bude još bolji. Razvijam i novu verziju svoje sijačice, s idejom da jednog dana bude dostupna i drugim uzgajivačima koji žele ozbiljno raditi sa mikrobiljem bez da izgube godine na učenje svega ispočetka.
Ako ste na ovoj stranici jer vas zanima kako je sve počelo — to je to. Nema dramatike, samo upornost, znatiželja i želja da stvorim nešto što ima smisla. Ako vas zanima suradnja, proizvod ili samo razmjena iskustava, rado ću se javiti natrag.